Priče roditelja

Moja Ana – djevojčica lavljeg srca

Postoje trenuci koji zauvijek podijele život na prije i poslije. Za mene je to bio trenutak kada sam saznala da srce moje djevojčice nije zdravo. Moja Ana tek je došla na svijet, a već je pred njom bila borba za koju nijedno dijete ne bi smjelo biti tako malo.

Umjesto da bezbrižno brojim prve osmijehe i korake, učila sam riječi koje bole: Noonanov sindrom, uzrokovan promjenom gena PTPN11, hipertrofična kardiomiopatija, suženja aortnog i plućnog zaliska te suženje ispod aortnog zaliska. Iza svake dijagnoze za mene je stajalo samo jedno pitanje: hoće li moja djevojčica biti dobro?

Ana ima i dva starija brata. Dok smo mi odrasli pokušavali biti snažni, oni su je voljeli onako kako samo braća znaju – jednostavno, iskreno i bezuvjetno. Željela sam da njihovo djetinjstvo bude ispunjeno igrom, a ne brigom za sestricu. Ipak, naša je obitelj naučila da ljubav može biti veća i od najvećeg straha.

Sa 13 mjeseci Ana je u Zagrebu prošla složenu operaciju srca. Liječnici su učinili zahvate na aortnom i plućnom zalisku, odstranili suženje ispod aortnog zaliska te proširili plućnu arteriju i njezine ogranke tkivom vlastite srčane ovojnice. Za liječnike su to bili zahtjevni zahvati; za mene je to bilo cijelo moje dijete, sav moj svijet, na operacijskom stolu.

Nikada neću zaboraviti čekanje. Minute su bile duge kao sati. Svaki zvuk, svaki korak u hodniku donosio je novu nadu i novi strah. Najviše sam željela ponovno je zagrliti, osjetiti njezinu toplinu i čuti njezin glas. Nakon operacije došle su komplikacije i teški dani oporavka. Gledati je tako malenu, okruženu cjevčicama i aparatima, bilo je nešto za što me ništa nije moglo pripremiti.

Ali Ana se borila. A mi smo se držali jedni drugih, njezina dva brata i svi mi koji smo je čekali kod kuće. Njezina snaga postala je naša nada.

Danas Ana ima četiri godine. I dalje živi s Noonanovim sindromom i srčanom bolešću, uz redovite kontrole i terapiju. Tu su i poremećaj funkcije trombocita te govorne teškoće. Ali kada je pogledam, prvo ne vidim dijagnoze. Vidim djevojčicu koja se smije, igra, grli svoju braću i svakoga dana pronalazi razlog za radost.

Njezin ožiljak za mene nije znak slabosti. To je trag njezine hrabrosti i podsjetnik koliko smo daleko stigli. Ne mogu joj obećati život bez prepreka, ali mogu joj obećati da kroz njih nikada neće prolaziti sama.

Posebnu zahvalnost zauvijek nosimo dr. Čači i dr. Belini. Hvala vam na znanju, predanosti, brizi i nadi koju ste nam pružili kada nam je bila najpotrebnija. Za našu obitelj niste samo liječnici. Postali ste naši anđeli na zemlji.

Moja Ana nije samo priča o bolesti. Ona je priča o ljubavi koja ne odustaje, o dva brata koja imaju posebnu sestricu i o maloj djevojčici koja nas svakoga dana uči što znači biti hrabar.



Pošalji svoju priču

Podijelite s nama svoju priču. Priložite je u Word ili PDF formatu.

Dozvoljeni formati: .doc, .docx, .pdf (najviše 10 MB)