Naš početak
Moja priča počinje 17. listopada 2025. godine, kada je na svijet stigao moj sin Jan. Rodio se malen, sa samo 2840 grama, ali s borbom koja je od samog početka bila puno veća od njega.
Ubrzo nakon njegova rođenja saznali smo da Jan ima tešku prirođenu srčanu grešku – DILV (Double Inlet Left Ventricle), hipoplaziju i stenozu plućne arterije. U jednom trenutku naš se svijet potpuno promijenio. Umjesto bezbrižnog početka majčinstva kakav sam zamišljala, našli smo se u svijetu bolnica, liječnika, pretraga, operacija i medicinskih izraza za koje prije nisam ni znala da postoje.
Sve što je Jan prošao
Jan je prošao prvu operaciju – postavljanje BT shunta, a zatim i Glennovu operaciju s pet i pol mjeseci. Nadali smo se da će nakon svake operacije doći lakše razdoblje, ali naš put nije bio jednostavan.
Nakon Glenna uslijedile su brojne komplikacije. Imao je probleme s ošitom, obostranu parezu dijafragme, brojna intubiranja i pokušaje odvajanja od respiratora. Prošao je kateterizacije i postavljanje stenta na lijevu granu plućne arterije, a zbog problema s dijafragmom ugrađen mu je i poseban elektrostimulator koji je trebao pomoći njezinu radu.
Uslijedile su i nove borbe – tromboze, infekcije, sepsa, problemi s centralnim venskim kateterom i ono što nas je posebno iscrpilo: curenje limfe, odnosno hilotoraks. Drenovi, praćenje količine izljeva, novi lijekovi, pretrage i neprestano čekanje da se napokon nešto promijeni.
Od 14. travnja 2026. godine nalazimo se u bolnici. Iza nas je više od 215 dana bolničkog života. Dani, tjedni i mjeseci prolaze između bolničkih zidova, a mi i dalje čekamo trenutak kada ćemo moći otići kući i živjeti život kakav smo zamišljali.
Što nas je ova borba naučila
Bilo je dana kada sam mislila da više ne mogu. Dana kada sam bila umorna, prestrašena i pitala se zašto baš naše dijete mora prolaziti toliko toga. Bilo je suza koje nitko nije vidio, straha koji je teško opisati i noći u kojima sam samo željela da moje dijete bude dobro.
Ali Jan me naučio nečemu što prije nisam razumjela – koliko je zapravo snažno jedno malo biće. Koliko se može boriti netko tko još ne zna ni govoriti, a svojim osmijehom, pogledom i svakim novim danom pokazuje koliko je život vrijedan.
Kada pogledam sve što je prošao, shvatim da iza nas nije samo niz operacija i medicinskih zahvata. Iza nas su mjeseci borbe, nade, straha, čekanja i neizmjerne ljubavi. Jan za mene nikada neće biti samo dijagnoza. On je moj sin, moje dijete, moj najveći učitelj i moj mali heroj.
Hvala našem timu na Rebru
Posebno bih željela pohvaliti i od srca zahvaliti cijelom timu KBC-a Zagreb – Rebro, od liječnika do medicinskih sestara, na kardiologiji, ali i u JIL-u, Jedinici intenzivnog liječenja.
Kroz sve ove mjesece upoznali smo ljude koji su postali dio naše svakodnevice i Janove borbe. Ljude koji se brinu o njemu, prate svaki njegov korak, prolaze s nama kroz teške trenutke i daju sve od sebe da mu pomognu.
Znam da njihov posao nije lagan i da se svakodnevno susreću s brojnim teškim situacijama, ali želim da znaju koliko nama roditeljima znače njihova stručnost, trud, strpljenje i ljudskost. Iza svakog djeteta nalazi se roditelj koji se boji, strepi i kojem ponekad znači i samo lijepa riječ, osmijeh ili osjećaj da je njegovo dijete u sigurnim rukama.
Od srca hvala svakom liječniku, sestri i svim djelatnicima koji su bili i još uvijek jesu dio Janova puta. Hvala vam što se zajedno s nama borite za našeg malog dječaka.
Poruka roditeljima koji tek ulaze u ovaj svijet
Roditeljima koji tek ulaze u ovaj svijet želim reći: znam da se bojite. Znam kako je kada čujete dijagnozu koju ne razumijete, kada vam liječnici objašnjavaju nešto što nikada niste željeli čuti i kada vam se čini da vam se cijeli svijet srušio.
Želim vam reći da niste sami. Dopustite si plakati, bojati se, postavljati pitanja i tražiti odgovore. Nemojte se bojati pitati liječnike sve što vas zanima. Budite glas svoje djece, borite se za njih i vjerujte da imate pravo razumjeti svaki korak njihova liječenja.
Nemojte se uspoređivati s drugom djecom jer svako dijete ima svoju priču i svoj put. I nemojte zaboraviti sebe. I roditelji trebaju odmor, zagrljaj, podršku i nekoga tko će ih pitati kako su.
A svim malim srčekovcima želim poručiti da su puno jači nego što itko može zamisliti.
Za kraj
Ne znam što nas još čeka. Ne znam koliko ćemo još puta morati biti jaki. Ali znam jedno – Jan nikada neće biti sam u svojoj borbi.
Jer on ima svoje malo srce, a mi imamo ljubav dovoljno veliku da se za njega borimo svaki dan.
Jan, mama je ponosna na tebe. Više nego što ćeš ikada moći zamisliti. ❤️



