Nekako se sve odvilo tako brzo…prvi bolovi u trbuhu, prvi strah…u samo 36 tjednu trudnoce na svijet je dosla mala Ivana. Toliko mala sa samo 48cm i 2550kg. Na prvi pogled smo se odmah zaljubile jedna u drugu. Obecala sam joj da cu uvijek biti uz nju i da nas nikada nece rastaviti. Imala je samo 2h kad sam joj to rekla. Zvuci smjesno, ali dijete sve osjeti. Prolazili su dani u rodilistu, a nas dvije kao pravi tim. Privikavale smo se jedna na drugu, ucile smo se presvlaciti, hraniti….do jednog trenutka kada sam morala prozivjeti ono najgore, sa samo 22 godine…rekli su mi da mi beba mora na operaciju i bez razmisljala nju uzeli, stavili u inkubator i uputili prema Zagrebu. U tom momentu imala sam 10001 emociju u glavi, sve mi se preokrenulo, nisam znala sta da radim, sta je u pitanju i da li ce prezivjeti. Imala je samo 5 dana kada su je odvojili od mene. Strasno! Kada su me pustili iz rodilista drugi dan od njezina odlaska nisam znala sta da radim, gdje da idem, nikakav kontakt nisam imala….no, jedan telefonski poziv je promjenio sve. Kada su me nazvali sa intezivne iz KBC Rebro odmah sam znala da nesto nije u redu. Doktorica mi je rekla kako bi bilo najbolje kada bi odmah dosli u bolnicu da se dogovorimo oko ljecenja nase bebe. Onako shrvana, tuzna, uplakana sam se uputila na Rebro. Izgubila sam 10 tisuca zivaca dok sam ju pronasla po hodnicima i sobama bolnice. Ali, uspjela sam. Kada smo dosli, kada sam ju ugledala preplavile su me emocije. Nisam mogla razmisljati o nicemu nego samo o tome da ona bude dobro i da prezivi. Doktorica nam je rekla kako ima prirodnu srcanu gresku i kako ce morati ici na operaciju. To mi je bilo nepojmljivo za bebu staru samo par dana. Nakon toga isli smo na razgovor sa kirurgom Dr. Željkom Đurićem koji nam je sve objasnio cak i skicirao. Rekao je da 98% djece prezivi, ali da je ona jako mala i da je to hodanje po vodi. Nakon tog razgovora sam htjela da sam ja na njezinom mjestu samo da tako malo stvorenje ne prolazi tu patnju.
Cijelim putem do kuce razmisljala sta sta ako ju ne spasi,da li moj zivot ima i dalje smisla. I tako, dosao je taj deveti dan Ivaninog zivota (operacija). Ujutro u 8:30 je otisla u salu. Od 8:30 pa sve do poziva kirurga disala sam na prekide. Nisam mogla jesti, spavati, bilo sta drugo raditi. U 16:30 vidim na mobitelu nepoznati poziv. Javim se, a sa druge strane cujem “uspjeli smo, sada samo polako i smireno dalje”. Srce mi je htjelo iskociti iz tijela. Drugi dan sam se odmah uputila njoj. Svaki drugi dan sam putovala vlakom u posjetu, nosila stvari koje su joj bile potrebne sve do trenutka kada su i mene hospitalizirali sa njom na odjelu. Provele smo skupa u bolnici 2 mjeseca. Bilo je jako tesko, puno prolivenih suza, ne spavanja….nisam nikad osjetila tako nesto i nebi zeljela ikome da to prolazi sa svojim djetetom. Posjete su nam bile ogranicene zbog virusa itd, tako da smo jedina snaga bila jedna drugoj. Ubrzo je dosao 4.11 kada su doktori dosli na zadnju kontrolu bebe i kada su nam rekli da mozemo kuci. To mi je bio drugi najljepsi dan u zivotu. Dok smo cekale otpusno pismo, doktor sa odjela mi je donesao sve ostale stvari koje ce mi biti potrebne za bebu do njezinih 6 mjeseci. Savjetovali su me i krenule smo u zivot.
Ivana danas ima 2 godine. Vrckava, zdrava i vesela djevojcica. A to sve zahvaljujuci doktorima i sestrama KBC Rebro Zagreb.
Ovim putem zelim poruciti svim roditeljima koji se nalaze u ovakoj situaciji da ne gube nadu, da vjeruju u sebe u doktore i u svoje dijete. Jer ta djeca koja su rodena na takav nacins a takvim problemom su djeca koja imaju posebnu moc.
Danas kada me pitaju za Ivanu kazem samo onoliko koliko mi emocije dopuste, i ne govorim sve, mislim da je to nasa prica koja ce ostati duboko urezana u nasa srca.
Hvala jos jednom KBC Rebro na profesionalnosti!
Vaša Ivana



